Susret s Isusovim prispodobama

Duhovne vježbe na Dopisnoj Teologiji

U duhovnim vježbama želimo učiniti nešto vrlo jednostavno, a ujedno duboko: susresti se s Isusom – našim Učiteljem. Ne samo govoriti o njemu, ne samo znati više o njemu, nego biti s njime, slušati ga, dopustiti mu da govori našem srcu.

Mnogo toga već znamo: učili smo, slušali propovijedi, čitali knjige. Ali ovdje želimo nešto više – upiti njegov nutarnji život u svoj život, da bi drugi mogli susresti njega kroz nas.

Zašto upravo prispodobe?

Za ove duhovne vježbe uzet ćemo Isusove prispodobe kao glavni materijal molitve i razmatranja.

Možda nismo navikli na takav pristup, ali upravo u prispodobama Isus nam dolazi najbliže. To nisu apstraktna učenja – to su njegove riječi, njegov način govora, njegovo srce koje se otvara.

Ipsissima verba (lat. „najvlastitije riječi“) odnosi se na izravne riječi koje je netko uistinu izgovorio. Većina bibličara smatra da su prispodobe doista Isusove najvlastitije riječi – tj. prenose njegov vlastiti glas i način govora. Drugim riječima: prispodobe su među najautentičnijim Isusovim riječima koje imamo.

Što su prispodobe?

Prispodobe su kamen temeljac, znak raspoznavanja njegovog naviještanja Božjeg kraljevstva – središnje teme Isusova propovijedanja.

Prispodoba je jednostavna priča iz svakodnevnog života koja nam otkriva nešto duboko o Bogu, o nama i o Božjem kraljevstvu. Isus ne objašnjava Boga definicijama. On pripovijeda.

One nastoje razjasniti, a ipak sakriti. Razjasniti iznad svega. Jer to je sama svrha prispodobe: učiniti nevidljive događaje razumljivima kroz vidljive procese.

Dakle, nevidljivi rast Kraljevstva Božjega pokazuje se vidljivim razvojem biljke gorušice iz zrna gorušice. Ili je vrijednost nevidljive milosti ilustrirana željnom vrijednošću dragocjenog bisera.

Prispodobe iz evanđelja pokazuju Isusovu bliskost s prirodom. Govore o pšenici i korovu, o munji, o puhanju vjetra, o grožđu koje teško visi na trsu, o smokvi koja dozrijeva na suncu, o ovcama koje slijede svog pastira…

Sve su to slike iz života običnog čovjeka. Isus uzima ono što nam je poznato da bi nam otkrio ono što nam je nepoznato – Božje srce.

Zašto nam Isus govori u prispodobama?

Isus želi: probuditi nas, uzdrmati naše navike, dovesti nas do odluke.

Prispodobe nisu neutralne. One nas izazivaju. Dok ih slušamo, ne možemo ostati po strani. U njima se uvijek krije pitanje: Gdje sam ja u ovoj priči?

Prispodobe nas ne prisiljavaju, nego nas stavljaju pred odluku hoćemo li prihvatiti njihovu poruku za svoj život ili nećemo. Isus poštuje našu slobodu. Ne prisiljava. Ali nas poziva, gotovo moli: „Izađi iz svojih stavova. Pogledaj stvarnost mojim očima. Dopusti da te Božje kraljevstvo promijeni.“

Zato su mnoge prispodobe „šokantne“: radnici koji dobivaju istu plaću, otac koji prašta sinu rasipniku, carinik koji odlazi opravdan, a farizej ne…

Isus nam time ne želi otežati život, nego nas osloboditi od krutih slika Boga i otvoriti nas Bogu milosrđa.

Prispodobe – mjesto susreta s Isusom

U prispodobama ne slušamo samo priče o Bogu. U njima susrećemo Isusa osobno. On je: pripovjedač, sadržaj, ključ razumijevanja…

Tko želi upoznati Isusa kakav jest, a ne samo kakvog zamišlja, treba slušati njegove prispodobe. One su, kako kaže jedan teolog, kraljevski put koji vodi ravno do Isusa iz Nazareta.

Poziv za ove duhovne vježbe

U ovim danima: ne žurimo, ne analizirajmo previše, ne tražimo odmah odgovore. Dopustimo da nas prispodoba dotakne, da nas pozitivno uznemiri, probudi, da nas pozove na promjenu.

U njima ćemo vidjeti: kakav je Bog, kakvi smo mi, kakav život nam Isus nudi.

I najvažnije:

• u prispodobama ćemo doživjeti Krista vrlo blizu,
• jer to su njegove vlastite riječi,
• riječi koje i danas imaju snagu probiti srce i zapaliti nadu.

Ad maiorem Dei gloriam!

p. Stjepan Harjač

Pročitajte i preuzmite knjigu p. Stjepana Harjača, Duhovna rosa

ovdje.