3. Prispodoba o kukolju i pšenici (Mt 13,24–43)

„Strpljivost Gospodina našega spasenjem smatrajte“ (2 Pt 3,15)

1. Prispodoba kao ogledalo stvarnosti

Isus govori o kraljevstvu Božjem kroz sliku njive. Na istoj njivi zajedno rastu pšenica i kukolj. Dobro sjeme sije gospodar, ali noću dolazi neprijatelj i sije kukolj – ljulj, biljku sličnu pšenici, opasnu i otrovnu. Razlika se ne vidi odmah. Tek s vremenom, pred samu žetvu, postaje jasna.

Sluge su uznemirene i žele brzo djelovati. Imaju dobru namjeru: žele zaštititi pšenicu. No gospodar ih zaustavlja. Ne zato što ne vidi zlo, nego zato što vidi posljedice nestrpljenja.

„Da čupajući kukolj ne iščupate zajedno s njim i pšenicu.“

Ovdje Isus već razotkriva jednu veliku kušnju vjernika: želju da budemo čisti, ispravni, savršeni – ali bez strpljivosti i milosrđa.

2. Rigoristi i čistunci – kušnja „čiste njive“

U Isusovo vrijeme postojali su rigoristi i čistunci, osobito među farizejima. Oni su željeli religioznu zajednicu bez grešnika. Smatrali su da se svetost čuva isključivanjem, odstranjivanjem, osudom. Takav pogled nije nestao – on se ponavlja kroz povijest Crkve, pa i danas.

Rigorist želi brzo rješenje. Čistunac ne podnosi neurednost, slabost, proturječnost. Njima smeta miješanost dobra i zla – osobito kad je vide u drugima, ali i u sebi.

Takav stav lako se prerušava u revnost za Boga, ali u svojoj srži često skriva nestrpljivost, strah i potrebu za kontrolom. Želja za „čistom Crkvom“ ili „čistom zajednicom“ može postati nijekanje same stvarnosti čovjeka.

Isus jasno poručuje: kraljevstvo Božje ne raste u sterilnim uvjetima, nego u stvarnom svijetu, s nesavršenim ljudima.

3. Odakle kukolj? – pitanje koje nas razotkriva

Pitanje slugu: „Gospodaru, odakle kukolj?“

To je i naše pitanje:

• odakle zlo u svijetu?
• odakle zlo u Crkvi?
• odakle zlo u meni?

Rigorist će to pitanje usmjeriti prema drugima. Isus ga vraća prema srcu.

Kukolj ne raste samo „vani“. On raste i u dubinama ljudskog srca. U nama se isprepliću vjera i sumnja, velikodušnost i sebičnost, dobro i grijeh. Kad bismo bili posve iskreni, morali bismo priznati: i sami smo često mješavina pšenice i kukolja. Zato bi bilo tragično kad bi Bog s nama postupao rigoristički.

4. Božja strpljivost nasuprot ljudskom čistunstvu

Bog nije ravnodušan prema zlu. Ali On nije ni nestrpljiv sudac.

Njegova strpljivost nije popuštanje, nego spasenjski prostor. Bog daje vrijeme:

• da se čovjek promijeni
• da se zlo razotkrije bez uništavanja dobra
• da srce sazrije

Psalmist to jasno osjeća: „Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao – tko će opstati?“

Rigorist želi trenutno čistu njivu. Bog želi živu njivu. Tko želi biti bez greške, riskira da iščupa i vlastitu životnost, strast, srce. Zato rigoristi često ostaju bez radosti, bez suosjećanja, bez nježnosti. Njihova pšenica postaje slabašna jer je rasla u strahu, a ne u povjerenju.

5. Kukolj, podsvijest i noć

Isus kaže da je kukolj posijan noću.

Noć simbolizira ono nesvjesno, potisnuto, neprihvaćeno u nama. Možemo se danju boriti protiv zla, ali noću – u našim dubinama – opet nešto nikne.

Rigorist bi to htio nasilno iskorijeniti. Isus poziva na mudrost: prihvatiti vlastitu ograničenost, a ne opravdavati zlo. Spaljivati korov prerano znači često potiskivati dijelove sebe, a s njima uništiti i dio života. Zato se s kukoljem treba pomiriti u smislu priznavanja, a ne opravdavanja – i pustiti Bogu da na kraju On razluči.

6. Crkva – polje rasta, a ne muzej savršenih

Crkva nije zajednica bezgrešnih. Ona je zajednica na putu.

Bog nije osnovao svetu Crkvu u smislu ljudske savršenosti, nego Crkvu koja teži svetosti.

Rigoristi u Crkvi uvijek žele „čist rez“. Isus želi obraćenje srca. Kad bismo mi uređivali Crkvu po kriterijima čistunstva, mnogi bi bili izbačeni – a možda i mi sami. Isus nas poziva da budemo zajednica koja nosi slabosti, a ne da ih koristi kao oružje.

7. Gledati Isusovim očima

Ananija je vidio Savla – progonitelja. Isus je vidio Pavla – apostola.

To je razlika između ljudskog i Božjeg pogleda. Rigorist vidi ono što jest sada. Bog vidi ono što može postati. Nitko nije samo kukolj. Nitko nije samo pšenica. Svi smo pozvani biti pšenica, ali nitko nije pozvan biti sudac.

8. Euharistija – škola strpljivosti i milosrđa

Na misu dolazimo sa svojim proturječnostima. Euharistija nas uči Božjem ritmu: sporom, strpljivom, punom nade.

Bog nas ne oblikuje nasilno. On čeka, hrani nas, podiže. U susretu s Njim učimo:

• biti strpljivi prema sebi
• manje rigorozni prema drugima
• više otvoreni Duhu Svetomu

Poticajne misli za razmatranje

• U kojem području svog života pokazujem sklonost rigorističkom ili čistunskom razmišljanju?
• Koga bih najradije „iščupao“ iz svoje njive?
• Jesam li stroži prema drugima nego prema sebi – ili obratno?
• Vjerujem li da Bog i iz mog „kukolja“ može izvesti plod?
• Koji bih grijeh želio iskorijeniti iz svog srca?

Molitva:

Gospodine, oslobodi me farizejskog srca i podari mi srce slično Tvome. Nauči me strpljivosti koja spašava, pogleda koji vidi dalje od grijeha, i ljubavi koja daje vremena za rast. Amen.

Ad maiorem Dei gloriam!

p. Stjepan Harjač

Preuzmite i pročitajte knjigu p. Stjepana Harjača, Duhovna rosa

ovdje.