1. Prispodoba o sijaču (Mt 13, 1-9)

Srce kao tlo Božje Riječi

Krist izlazi među ljude kao Sijač – nenametljivo, tiho, s povjerenjem koje ne ovisi o uvjetima.

Vedro nebo još je nad Izraelom; još nije nastupio čas odbacivanja, još nije pao mrak drugog pada u grijeh. Zato je Isusov glas blag, privlačan poput jutarnjeg povjetarca: „Sijač izađe sijati…“

Ipak, iza te blagosti skriva se ozbiljno upozorenje. Valovi oduševljenja lako se podignu, ali jednako lako splasnu. Isus vidi kroz privid: iza jutarnjeg zanosa često stoji podnevna kriza i večernji umor. Zato poziva na budnost i na odluku koja ide dublje od osjećaja – na vjeru koja je spremnost, čvrsta, korijenita.

Tri skupine neuspjeha

Tri skupine neuspjeha koje Isus imenuje otkrivaju kako čovjek postaje tlo Božje riječi – ili kako ga sprječava da to postane.

1. Gluhi – sjeme pada na put

Oni slušaju, ali ne čuju. Unutarnji organ za sveto u njima je istrunuo. Tlo je tvrdo, ugaženo, nesposobno primiti zrno. Riječ se čuje, ali ne dopire do srca. Sotona je otima prije nego se išta dogodi.

To su ljudi svih vremena – i našega – koji se zatvaraju, koji ne dopuštaju da ih Riječ uznemiri. Za njih su biblijske priče bajke, vjera ostatak prošlosti, religija isprazan ukras. Njihova stvarnost je samo opipljivo: novac, moć, karijera, društveni utjecaj.

No i ta tvrdoća često je samo maska. Jedan udarac života, jedna kriza, može otvoriti pukotinu kroz koju Riječ ponovno pokušava ući.

2. Površni – sjeme pada na kamenito tlo

Humus je tanak. Iznikne brzo, s oduševljenjem, ali bez dubine. Vjera koja živi samo od osjećaja ne izdrži sunce kušnji. Kad dođu poteškoće, progoni ili razočaranja, biljka se osuši.

Kršćanski život ne može bez korijena, bez strpljivog rasta i ustrajnosti. Leptiri na vjetru osjećaja, lako oduševljeni, lako slomljeni. Oni sve prihvaćaju, ali ništa ne zadržavaju. Žive od dojmova, prolaznih ukusa i trenutnih raspoloženja. Sve dok ne dođe zahtjev, napor, žrtva. Tada vjera ishlapi kao kaplja na kamenu.

3. Poraženi – sjeme pada u trnje

Ovdje nema naglog odbacivanja, ali ima gušenja. Brige ovoga svijeta, zavodljivost bogatstva, žeđ za užitkom – sve to polako uguši Riječ. Čovjek ostaje rastrgan između Boga i svijeta, i plod izostaje.

U njima je nekoć živjela čvrsta vjera: primljena u domu, učvršćena u mladosti, oblikovana savješću. Ali svijet sa svojim tempom, natjecanjem, uspjehom, obavezama polako je počeo gutati njihove dane i misli. Vanjsko je životno polje naraslo, unutarnje se prostorije polako ispraznile.

Dobra zemlja i plodnost

I napokon, dio sjemena pada na dobru zemlju. Ona donosi rod – trideseterostruk, šezdeseterostruk, stostruk. To nadilazi svaku poljoprivrednu statistiku. Tu se očituje Božja snaga. Usprkos tolikim gubicima, sjetva nije uzaludna. Isus ne gubi povjerenje.

Prispodoba ne govori samo o Isusu kao sijaču, nego i o njegovim učenicima – o Crkvi svih vremena. Svaki vjernik je sijač, ondje gdje živi i radi. Ne samo riječima, nego prije svega životom. A onaj koji slijedi Krista nije samo sijač, nego i sjeme: pozvan je da sam postane Riječ koja se daje, lomi i umire kako bi donijela plod.

Četiri vrste tla nisu četiri vrste ljudi, nego četiri moguća stava srca koja se često izmjenjuju i u jednoj te istoj osobi. U svakome od nas ima puta, kamenja, trnja i plodne zemlje. Zato ova prispodoba nije osuda, nego poziv na iskrenost i obraćenje.

Zašto Sijač sije tako rasipno?

Zašto ne bira samo najbolje tlo? Odgovor je jednostavan i utješan: jer Bog nikada ne odustaje od čovjeka. On sije uvijek iznova, strpljivo, velikodušno, ne mjereći isplativost. Nijedno tlo za njega nije bezvrijedno.

A Sijač? On ne prestaje sijati. Kroz sve zemlje, sve narode, sve naraštaje Krist hoda i rasipno baca sjeme. Sjeme nije problem – ono je živo, moćno, božanski rodno. Nedostaje jedino spremnost ljudskog srca.

Tri stupnja plodnosti

• Stostruki – čisti, cjeloviti, oni kojima je Bog na prvome mjestu.
• Šezdeseterostruki – ranjeni borci koji surađuju s milošću iznova i iznova.
• Trideseterostruki – oni čije je kršćanstvo ponekad nesigurno, isprepleteno tugama i borbama, ali ostaju uz Krista.

Dva su svijeta pred nama: oni koji govore „ne“ i ostaju zatvoreni – i oni koji govore „da“ i otvaraju se Božjoj riječi. Oba tla primaju isto sjeme, istu milost. Ali samo otvorenost rađa plodom. Spremnost je sve.

Ad maiorem Dei gloriam!

p. Stjepan Harjač

Pročitajte ili preuzmite knjigu p. Stjepana Harjača, Duhovna rosa

ovdje.